Prošlog vikenda, 8. i 9. 2. 2025., par običnih, sporih smrtnika pridružilo se visokogorcima na izletu na Malu Mojstrovku (2332 m) i vježbama pred ispit za Višu planinarsku školu.

Zaista smo imali sreće s vremenom, subotnje sunce osunčalo je strmi uspon od cca 35% po južnoj stazi prema Maloj Mojstrovki. Denis, Zvone i Tihomir pomogli su nam s postavljanjem dereza i podučili nas osnovama zaustavljanja cepinom u slučaju pada. Pod budnim okom Tihomira i Denisa mi obični smrtnici išli smo posljednji. Pokazali su nam "Pajo Patak hod" s derezama i upotrebu cepina u odnosu na padinu.

U donjem dijelu išlo je relativno glatko, no onda smo naišli na mekši i dublji snijeg koji je poprilično otežavao uspon. Imali smo osjećaj da idemo korak naprijed, dva unatrag. Proklizavanje, propadanje, ne znaš kamo da staneš i sve te neiskustvom izazvane boljkice mučile su nas do samog vrha glavne strmine. Tu smo, na kojih 50 m od nas, vidjeli cijelu visokogorsku grupu koja je brzo zamakla desno iza brda i pojurila naprijed.

(Zimska avantura na Porezenu)

U nedjelju 16. veljače 2025. Tihomir je odveo Pinklece u pravu malu zimsku avanturu - na Porezen u Škofjeloškom hribovju, južnom predvorju Julijskih Alpa. Nije Porezen tako visok, 1630 metara iznad mora, niti je staza dugačka, nešto manje od 6 kilometara, s visinskom razlikom od 800 metara, što nije ništa strašno za Pinklece. Ali vremenska "napoved" za gorski svet i Škofjeloško hribovje bila je neumoljiva. "Na nadmorski višini 1500 metrov temperatura bo najnižja, veter najmočnejši, oblačnost največja in vlaga pa najvišja", što je značilo, temperatura oko -7, a osjet ugode (ili možda bolje reći neugode) oko -13.

No, unatoč prognozi, okupilo se 20 dobro opremljenih Pinkleca i avantura je mogla započeti iz Petrovog Brda, gdje smo parkirali aute. Nakon kraćeg hoda po asfaltnoj cesti, ušli smo u šumu i započeo je strmi uspon koji više manje traje cijelo vrijeme. Tihomir je držao lagani tempo tako da smo veći dio hoda bili kompaktna grupa. Snijega nije bilo previše, a ni vjetar nije strašno puhao, tu i tamo malo. Hodalo se uz zvukove škripe snijega, a bogme se čulo i škripanje i pucketanje drveća.

Prve nedjelje u veljači Tomek nam je organizirao baš zanimljiv i neobičan izlet. Uši Istre jako su lijepo i nesvakidašnje čudo prirode. Iz daljine izgledaju fascinantno, ali kad se uvuče pod njihov svod, tek tada je doživljaj potpun. Na prilazu stijenama stoji upozorenje da se ne smije po njima penjati i da moramo biti tihi zbog zaštićenih i rijetkih vrsta ptica koje se tu gnijezde. Bogme su ptice našle baš lijepo stanište.

Nakon podulje pauze,  gableca iz ruksaka i uživanja u stijenama i u pogledu, nastavljamo dalje. Neki postavljaju pitanje koji nam je cilj današnjeg izleta. Pa Ušesa Istre. A koliko smo kilometara prešli? Pa… 2 kilometra. A prošla su već 2 i pol sata. A koliko još ima kilometara? Pa… još samo 12. Ali pitaju se još i kakva je staza dalje, jer do Ušesa Istre smo se samo spuštali. Ubrzo dobivaju odgovor. Nakon bajkovitog puta kroz šumarak, uz male stijene obrasle mahovinom, slijedi strm uspon, duljine otprilike 1 kilometar. Strmina se zatim polako smanjuje, nakon čega slijedi šetnja širokim putem po vrhu grebena, s kojeg se pružaju lijepi pogledi na sve strane - na Učku i Žbevnicu iza nas, na prostrane pašnjake lijevo i desno od staze, na manje vrhove koji su nas okruživali. Ma milina...

11. siječnja 2025. održan je četvrti, sada već tradicionalni, Humanitarni planinarski pohod “Banovini, s ljubavlju”. Ideja je nastala u poslijepotresnim danima, kada su se pružajući podršku Banovini, popravljajući krovove i pomažući stanovnicima, susreli i povezali planinari članovi PD “Pinklec” iz Svete Nedelje te ekipa iz HPD “Gora” iz Zagreba. Odlučili su da se svakako nađu iznova na obljetnicu i da će nastaviti pomagati i sljedećih godina, kao spomen na zajedništvo i dane saniranja štete nakon razarajućih potresa krajem prosinca 2020. godine. Tako je rođen ovaj humanitarni pohod.