Čas je na proplanku,
za tren skrivena u sjeni.
Eto je gdje pticama zbori,
s vjetrom struji,
u dalekom plavetnilu
oblake grli.
Slobodna od tijela,
laka poput pera,
bez htijenja, bez želje
uzdiže se i lebdi.
Nek počinak mi bude
tvoj ležaj od lišća,
uspavanke od bure
i suze od kiše.
Njedra tvoja nek me prime,
pukotine tvoje zaštite,
mili moj Velebite,
u dan kad me
duša moja
zauvijek zaište...

(Zrinka Kušer, travanj 2018.)