Nakon što smo napokon dobili sve potrebne suglasnosti za našu novu kružnu stazu na Žumberku, nije trebalo dugo čekati na prvu radnu akciju. A pod „napokon” stvarno mislim napokon. Bilo je trenutaka tijekom ishođenja suglasnosti kada se cijeli proces činio kao nešto između administrativnog labirinta, potrage za svetim gralom i pomalo sizifovskog zadatka. Ali uspjeli smo. I čim smo uspjeli, meni se već počelo činiti da je svaki vikend koji prođe bez izlaska na teren čisto nepotrebno odugovlačenje. Jer, ako se mene pita, posao koji se može napraviti odmah – treba napraviti odmah. A ako se može organizirati radna akcija već prvog vikenda nakon dobivenih suglasnosti, onda se, naravno, organizira radna akcija već prvog vikenda nakon dobivenih suglasnosti. Što prije krenemo, prije ćemo sve urediti. Jednostavna matematika. Barem u teoriji.

PRIPREME

Moram priznati da sam prije akcije bila pomalo skeptična. Koliko će se ljudi javiti? Hoće li nas biti dovoljno? Kakav će biti tempo? Hoće li plan preživjeti prvi susret sa stvarnim stanjem na terenu? Hoćemo li imati sve što nam treba? Hoće li Marin imati sve što nam treba? Hoće li netko drugi imati nešto što nam treba, a Marin nema? I, naravno, hoću li ja na kraju ipak zaboraviti nešto važno?

Na kraju je u subotu došlo čak 15 ljudi, a u nedjelju nas je bilo 8, pri čemu je čak šestero neumornih bilo s nama oba dana. Za prvu radnu akciju našeg Društva – više nego lijep početak.

Prije samog vikenda trebalo je osmisliti plan akcije, logistiku, podjelu u grupe, zaduženja, nabaviti motorole iz Društva i, naravno, provjeriti imamo li sav potreban alat, materijal i opremu.

Zato smo već u četvrtak organizirali radni sastanak u Društvu i napravili okvirni plan akcije. Neno je održao i kratko predavanje o osnovama signalizacije na planinarskim putovima, da se svi malo podsjete kako stvari trebaju izgledati kad ih radimo po pravilima, a ne samo po principu „ma dobro je, vidi se iz aviona”.

Brinulo me hoću li uspjeti nabaviti i GPS uređaj. Na dijelovima buduće trase to nam je bilo jako važno jer su lijevo i desno od katastarske čestice puta privatne parcele, a mobitelima se u tim žumberačkim šumama baš i ne može uvijek vjerovati. O tome je, zapravo, ovisilo i što ćemo moći raditi, tj. koje dionice za akciju odabrati.

Ali od svega mi je možda najvažnije bilo saznati može li nam se pridružiti Dražen Lovreček, koji nam je velikodušno ponudio svoju stručnu pomoć kao profesionalni šumar. Kad je rekao da može doći baš taj vikend, bila sam presretna. To je značilo da ćemo napokon moći stručno utvrditi može li naša staza proći uz Sušicu cijelim dijelom koji smo zamislili. I baš je taj dio bio jedna od velikih nepoznanica.

Još jedna logistička nedoumica bila je Planinarska kuća u Sekulićima. Hoće li ondje biti nekoga? Ekipa iz PSD Trešnjevka, kao i uvijek, bila je vrlo susretljiva i ponudila se pokušati organizirati dežurstvo ako bude potrebno, iako taj vikend nisu planirali imati dežurstvo. Njihovi ljudi koji inače dežuraju nisu mogli, a, realno, i oni su zaslužili godišnji.

Kako nije bilo puno kandidata za prespavati, a dva člana ekipe su ionako planirali spavati u šatoru, odlučili smo ne gnjaviti domaćine. Za hranu i sva ostala „tekuća pitanja” pobrinuli smo se sami, a dijelom i Društvo (hvala upravnom odobru)  – iz ruksaka i jednog povećeg Glovo frižidera, koji nam je velikodušno posudila Branka G. Napunili smo ga vodom, Jamničkom, sokovima i narescima, a ja sam donijela i svoj mali frižiderčić s nekoliko kutija domaćih pripravaka. Jer ipak sam ja ovo sve zakuhala pa je bio red barem malo se odužiti ekipi koja je ideju kružne staze prihvatila s toliko dobre volje i odmah došla pomoći da je pretvorimo u stvarnost.

SUBOTA

U subotu je dan počeo pomalo... neobično.

Kad sam ujutro krenula prema Žumberku, počela je padati kiša. Naravno, odmah sam se zapitala koje će prognoze na kraju biti točne – one koje su predviđale kišu ili one koje su obećavale idealno vrijeme za rad. Srećom, ispalo je da su ove druge bile u pravu. Nakon malo hladnijeg i oblačnijeg početka, vrijeme se pokazalo gotovo savršenim za ono što nas je čekalo. Nije bilo vruće, nije bilo sparno, a kiša je vrlo brzo odustala od svoje namjere da nam pokvari dan.

Drugi mali izazov čekao nas je već iza ugla. Dogovor je bio da se svi nađemo u kafiću Life, nekoliko kilometara prije Radatovića. Plan je bio sasvim jednostavan: popiti jutarnju kavu oni koji bez nje ne mogu funkcionirati, otići na WC i usput dogovoriti još nekoliko posljednjih sitnica prije nego što se razbježimo po terenu. Ekipa koja je prva stigla do Lifea nazvala je i javila nam da je kafić zatvoren, a policija oko njega postavlja trake. Priznajem, prva pomisao mi je bila: nije baš dobar početak dana. Srećom, ekipa je brzo pronašla alternativu u Metliki, popili smo kavu, riješili jutarnje logističke potrebe i krenuli dalje.

Kako nas je bilo 15, dogovor je brzo pao: dijelimo se u tri grupe, kodnih naziva Radatovići, Sušica i Sekulići.

Ekipa Radatovići bila je u sastavu: Neno, Branka G., Paula i Mladen. Njihov zadatak bio je markirati put 33, počevši od Radatovića. Pod budnim Neninim okom krenuli su udarničkim tempom, toliko dobro da su na kraju uspjeli izmarkirati sve do Zelenog vira. Neki su bili toliko oduševljeni bojama da su odlučili obojiti i sebe I to ni manje ni više nego od glave do pete. Ali dobro, glavno da su se gojzerice uspjele očistiti. Ostalo se ipak lakše opere. A neki su bili toliko koncentrirani da markacije budu lijepe, pravilne i školski izvedene da su na jednom dijelu previdjeli Željkove oznake planirane trase i nastavili – svojim putem. Dogodi se. Kad si fokusiran na cilj, ponekad i put dobije vlastite ideje.

Ekipa Sušica bila je sastavljena od Dražena Lovrečka, Tomeka, Damjana, Tomislava M. i djelomično letećeg Željka H. Zašto letećeg? Zato što je Željko imao zadatak biti praktički svugdje. Osim biti uz svoju ekipu, morao je trakama označiti i ekipi iz Radatovića kamo ide put, kako bi znali gdje markirati. Daria i ja smo im stavile oznaku gdje se iz Radatovića skreće u šumu, a dalje od Ratkovića Željko je preuzeo stvar u svoje ruke. Ekipa Sušica imala je zadatak, pod stručnim Draženovim vodstvom, raščistiti porušeno drveće uz potok Sušicu i utvrditi mogućnost prolaska buduće trase. I tu su, očito, proradile neke skrivene supermoći. Dok smo mi na drugom kraju Žumberka još pokušavali dokazati da jedan put doista postoji, ekipa uz Sušicu bez većih je problema raščistila cijelu svoju dionicu. Na kraju su nam se čak stigli pridružiti i pomoći na najtežem dijelu kod Sekulića. Supermani? Moguće. Barem ovaj vikend.

Najbrojnija je bila ekipa Sekulići: Marin, Ivica K., Leo, Branka B., Daria i ja. Plan je bio jednostavan. Daria i ja trasiramo stazu, ostatak ekipe čisti. Znali smo da nas na početku čeka dosta posla zbog kupina, posebno na dijelu gdje je s jedne strane puta rupa duga nekoliko desetaka metara. Trebalo je napraviti dovoljno širok i siguran prolaz da netko od budućih planinara ne završi zajedno s ruksakom nekoliko metara niže od staze. Ali nakon kupina nas je dočekalo pravo iznenađenje. Izgledalo je kao da ondje nema puta. Kao da ga nikada nije ni bilo. Srećom, prošle smo godine baš tom trasom organizirali izlet pa su neki već prošli tim putem dok je još bio prohodan. Inače nisam sigurna bi li mi itko povjerovao da kroz ono postoji ikakav planinarski put. Pred nama je stajao pravi mali zid visok gotovo tri metra, sastavljen od srušenih šljiva, obrastao kupinama, grmljem i svim mogućim biljnim oblicima života koji su, očito, zajednički odlučili da tu više nitko neće prolaziti.

A onda je Leo zasukao rukave. Ako je tog vikenda netko zaslužio titulu zvijezde tima onda je to definitivno bio Leo i njegova motorka. Krenuo je u napad, Ivica i Marin trimerima su čistili što se moglo, izvlačili ono što je Leo ispilio, a mi cure bacale smo granje sa strane staze, dodatno čistile aku škarama i mačetom.

Za prvih 200 metara puta trebalo nam je čak četiri sata. Četiri sata za dvjesto metara. Ako se ikad zapitate zašto održavanje planinarskih putova nije baš samo lijepa šetnja šumom s kistom u ruci – eto odgovora. Ali onda je kroz svu tu džunglu Leo ugledao nastavak puta. Sreći nije bilo kraja. Na trenutak su svi dobili potvrdu da nismo krenuli čistiti sasvim nasumičan komad šume. I mene nitko nije proglasio ludom babom. Barem ne javno.

U toj smo džungli pronašli i jedno malo ptičje gnijezdo. Marin ga je pažljivo prenio u grmlje pokraj puta. U njemu nije bilo jaja, ali možda se ptičice vrate i ponovno ga iskoriste. Bilo nam je drago barem malo pomoći i malim žumberačkim stanovnicima dok mi njihove šumske prometnice vraćamo u funkciju.

A imali smo I slučaj odbjegle motorole. Budući da na većem dijelu staze nema signala za mobitele, svaka je ekipa dobila po dvije motorole, a ekipa Sekulići čak tri. I dok smo bacali granje, ja sam jednom granom slučajno zakačila uzicu motorole. Kopča je, naravno, bila slaba. I motorola je, zajedno s granom, odletjela u rupu. Ne malu rupu. Duboku rupu. Motorola je završila gotovo dva metra od staze, na granju, ispod kojeg je bila rupa duboka oko dva metra. Odmah sam si u glavi počela vrtjeti film: koliko košta motorola, hoće li mi ikad više posuditi motorolu, hoće li Društvo promijeniti pravilo u „Nataša ne smije zaduživati motorole”... Ivica je najprije pokušao trimerom dohvatiti motorolu. I onda je motorola – nestala pod granjem. Odjednom se samo čuje negdje iz dubine:„Nataša, Branka je...” Nije bilo druge i Ivica je junački ugazio gotovo do vrata u rupu punu odrezanog granja, grmlja i kupina. Nakon nekoliko minuta uspio je dohvatiti odbjeglu motorolu. Motorola spašena. Organizatorica akcije spašena od linča Društva. Možemo dalje.

Dok smo mi vodili bitku s kupinama, granjem i šljivama, ekipa uz Sušicu već je završila svoj dio. I došla nam pomoći. Zajedničkim snagama na kraju smo uspjeli raščistiti i našu dionicu. Daria i ja uspjele smo istrasirati cijelu trasu, a Marin i Brankica iza nas su izmarkirali oko dvije trećine dionice do makadama.

U isto vrijeme ekipa iz Radatovića dovršila je svoju veliku dionicu sve do Zelenog vira.

Nakon napornog dana sve su se tri ekipe ponovno okupile u Sekulićima i zasluženo okrijepile iz našeg ogromnog Glovo frižidera i svime što smo ponijeli.

Dva člana ekipe ostala su prespavati kod Planinarske kuće – odnosno, uz nju, ipak u autu a ne u šatoru – a mi ostali krenuli smo prema kućama, svatko sa svojim stupnjem umora, prljavštine i zadovoljstva.

NEDJELJA

U nedjelju ujutro ponovno smo se, ranom zorom, okupili kod doma. Ekipa koja je spavala kraj doma preživjela je noć. Od životinja su vidjeli samo lisicu koja se odlučila malo poigrati njihovim štapovima i cipelama. Medo, divlje svinje i ostali žumberački stanovnici ostavili su ih na miru.

U nedjelju nas je bilo osmero pa smo se ponovno podijelili u tri grupe – dvije markacističke i jedna za krčenje.

U jednoj markacističkoj grupi bili su Željko, Natalija i Emir, a u drugoj obje Branke i Damjan.

Leo i ja činili smo tim za krčenje.

Željko je najprije označio trasu od Zelenog vira do makadama, a zatim sa svojom ekipom krenuo markirati prema spilji. Branke i Damjan krenuli su markirati od Zelenog vira prema Sekulićima, do dionice gdje su Marin i Brankica prethodnog dana završili. Leo i ja krenuli smo s makadamske strane raščistiti jedan manji segment kako bi cijela staza bila prohodna.

Naravno, ne ide baš onako “što se babi snilo...” – naišli smo i na jedno srušeno drvo na makadamu. Nije bilo u planu. Ali planovi su ionako samo okvirni prijedlozi dok ne dođeš na Žumberak. Leo je tako neplanirano morao i ispiliti još jedno stablo.

Dionicu na stazi smo brzo očistili, ja sam još dodatno označila put kako ekipa markacista ne bi slučajno krenula nekim od brojnih prosjeka koji izgledaju kao sasvim pristojne stazice, i taman kad smo krenuli prema autu... Nema Leovih naočala za piljenje. Traži. Nema. Traži opet. Nema. I tako smo još dva puta išli gore-dolje po jednom od strmijih dijelova staze dok ih nismo pronašli. Ali dobro. Treba i utabati stazu. Ništa nije uzalud.

Na povratku prema Sekulićima susreli smo marljive i dobro raspoložene markacističke ekipe kako odmjeravaju najbolja stabla za postavljanje markacija. Nakon toga, Leo i ja smo nastavili čistiti početak staze iznad Gaja.

Usput smo napravili i dobrosusjedske usluge na stazi 32, za koju je odgovoran HPD Runolist, i na dionici kojom se prolazi do našeg puta prema Karvanki raspilili i maknuli dva srušena stabla. Nadamo se da će nam uzvratiti istom mjerom kad se ukaže prilika.

Nakon što smo riješili dionicu iznad Gaja, plan je bio raščistiti jedan odvojak od Sekulića prema makadamu koji nije dio naše staze, ali je ostao zatrpan granjem s naše dionice. Ali onda smo zaključili: kad je već Leo s pilom, a ja s autom 4x4 – ajde da odemo i do Prekriža. Kad smo Željko i ja prethodno prolazili tom stazom, ondje su bila dva srušena stabla. Mislili smo: riješit ćemo i to. A onda smo nakon prvog stabla pronašli još tri nova. Pa tek onda ono drugo koje smo zapravo došli riješiti. Tako da se Leo i ondje pošteno naradio, a za sljedeći put ostalo je još jedno stablo i dio puta koji treba temeljito raskrčiti.

Ta crnogorica stvarno je posebna priča. Puna je grana koje se zapiknu u zemlju pa ih jedva možeš iščupati. Pila se nekoliko puta zaglavila, ali Leo ju je svaki put stručno oslobodio. Srećom, crnogorica je ipak nekako lakša od bukve pa sam, osim grana, uspjela i sama pomaknuti i veći dio otpiljenog debla sa staze.

Ipak, nakon svega, nije nam baš bilo jasno jesmo li krenuli markirati planinarske putove ili sudjelovati na prvenstvu u uklanjanju posljedica šumskog apokaliptičnog scenarija.

Nakon još jednog napornog dana ponovno smo se okupili kod doma u Sekulićima. Glovo frižider je već pokazivao prve znakove da je ozbiljno odradio svoj vikend, ali ostalo je još dovoljno za zasluženu okrjepu. Ovoga puta stigla je i Natalijina pita od jabuka.

Malo smo odmorili, dio ekipe krenuo je prema kući, a Željko, Natalija i ja otišli smo još maknuti granje s onog odvojka. Jer očito je da nakon dva dana rada prava planinarska radna akcija završava tek onda kad stvarno više nemaš što maknuti. Barem tako mislimo. Vidjet ćemo je li što zaostalo prilikom sljedećih obilazaka.

A onda smo i mi napokon krenuli kući.

Moram spomenuti da nisu baš svi koji su sudjelovali u ovoj akciji cijeli vikend gazili po kupinama, spašavali motorole iz rupa ili odmjeravali stabla za buduće markacije. Neki su svoj doprinos dali i iz pozadine. Tako nam je Krešo, iako nam se ovoga puta nažalost nije mogao pridružiti na terenu, osigurao trake za označavanje trase. I zato, iako fizički nije bio s nama na Žumberku, njegov je doprinos cijeli vikend bio doslovno razvučen po šumi. Samo se nadam da smo sve te trake uspjeli i pokupiti za sljedeće dionice. Provjerit ćemo sljedeći put.

HVALA VAM OD SRCA!

I sada, nakon svega, stvarno ne znam kako dovoljno zahvaliti svima. Na tolikom odazivu. Na tolikom odrađenom poslu. Na dobroj volji, strpljenju, smijehu, energiji i spremnosti da se zasuču rukavi i krene u kupine, blato, rupe, srušena stabla i šumske nepoznanice.

U samo dva dana odradili smo malo više od trećine buduće kružne staze. Riješili smo i neke od najtežih dionica – uz potok Sušicu i ono veliko, potpuno neplanirano iznenađenje kod Sekulića.

Posebno hvala svima koji su došli oba dana, svima koji su se prihvatili pila, trimera, mačeta, aku škara, kistova i boja, svima koji su trasirali, markirali, čistili, izvlačili granje, spašavali motorole, tražili naočale, nosili hranu i piće, pazili jedni na druge i pokazali da je najbolji dio svake radne akcije zapravo – ekipa.

Bez svih vas ova staza za sada bi bila samo ideja nacrtana na karti. S vama je već postala nešto stvarno.

Još nas čeka posla i, nadam se, još dvije ili tri ovakve radne akcije kako bismo ugrubo dovršili cijelu trasu. Nakon toga bi slijedilo uređivanje svih detalja i priprema da možemo javiti HPS-u kako bi došli u obilazak.

Ali nakon ovog vikenda nekako više nema sumnje da ćemo uspjeti. Ako smo uspjeli pronaći put koji je gotovo nestao, savladati desetke metra šljiva i kupina, spasiti odbjeglu motorolu, pronaći izgubljene naočale, otkriti da se dva srušena stabla mogu preko noći pretvoriti u šest i još puno toga – onda ćemo valjda završiti i ostatak kružne staze.

Hvala vam svima od srca na svakom koraku, svakom potezu kistom, svakom odrezanom komadu granja, svakom žulju i svakom osmijehu.

I nadam se da se vidimo na nekoj od sljedećih akcija. Jer posao još nije gotov. A nadam se da nam ni volje još nije ponestalo.

(Nataša Pipić, 10.8.2026.)

Foto album